Пише: Иван Ивановић
СНП НАШИ је једини политички покрет у Србији који се дрзнуо да дирне у светињу демократије звану Зоран Ћинђић, и да јавно каже истину коју многи већ знају, али је прећуткују, да Ђинђић није био никакав херој који је пао за демократију, већ човек који је својим назадним идејама о европској унији, Србију увукао у државотворну пропаст и економски крах.
Сама чињеница да се неко усудио да каже истину о Ђинђићу довела је до тога да са свих страна крене анатемисање СНП НАШИ, да позивамо на линч и убиство (само не знам чије) до јефтиног патетисања „о мртвима све најбоље„ .
Суштина је, да о Ђинђићевом приватном животу и њему као човеку нико није рекао ни једну једину реч, већ читава акција СНП НАШИ говори о његовој погубној политици и идејама, које су подметане српском народу као кукавичје јаје, по његовом убиству.
Сви се добро сећамо да Зоран Ђинћић никада није био омиљен у српском народу, и да је мит о њему почео да се ствара тек по његовој смрти, и да су захваљујући том миту његови наследници дуго година били на власти, а резултати идеја Зорана Ђинђића добро су нам свима познати, Србија је економски уништена држава која се налази пред државотворним сломом, непрекидно уцењивана и понижавана од те исте ЕУ за којом је Ђинђић вапио.
Овакви покушаји заштите лика и дела покојног премијера од другачијег политичког мишљења и суда историје, сигуран сам да би били гадни и самом Ђинђићу, који је и сам често критиковао политику покојних комунистичких лидера, и то је нешто што је у политици нормално.
Свака политика је подложна суду јавности, без обзира како је њен идеолог трагично скончао. Када би се ишло резоном ДС-а и сличних недемократа, никада се не би говорило нити расправљало о било којем политичару и последицама његових идеја, тако да највероватније по њиховом схватању никада се не би говорило о трагичним последицама идеја Стаљина, Хитлера и многих других.
СНП НАШИ су успели да наметну нову тему о којој јавност расправља, и да се на мит о Зорану Ђинђићу који је прављен већ читаву деценију, коначно приђе и са критичке стране, а не само са идеолошко полтронске стране његових бивших сабораца који као лешинари гледају да се окористе о његову политичку заоставштину која је Србији донела само зла.
Људи траже слободу, а слобода тражи људе, Зоран Ђинђић засигурно није био носилац те слободе за којом вапи српски народ.
Jos jedan intersantan link u kome gospodja ruzica hrvatskom globusu objasnjava svoja i pokojnikova verska opredeljenja:
http://starisajt.nspm.rs/koment2006/2007_ruzica_dj1.htm
Za one koji ne znaju a ima i onih koji ne vereruju: Link je orginalnom prema tekstu intevjua koji je djzindjic dao izraelskim novinama a u kojima trazi nastavak bombardovanja Srbije i njenih gradjana!
http://img163.imagevenue.com/img.php?image=02422_djindjic_haaretz_1999_122_509lo.jpeg
Da li je Ružica Đinđić najbogatija žena u Evropi ???
Vesela i bogata udovica
Još se istražuje šta je sve, koliko i kod koga ostalo iza pokojnog
Zorana Đinđića, ali će tek prava istraga pokazati kako je to što je
ostalo u rukama njegove udovice preko noći preraslo u pravo, veliko,
neobjašnjivo bogatstvo
Milovan Brkić
Nemačka kancelarka Angela Merkel posetila je, prilikom zvanične posete
Beogradu, i udovicu bivšeg premijera Zorana Đinđića.
Sadržina razgovora između gospođa, državne kancelarke Merkel i udovice
Đinđić, nije saopštena javnosti. Zvanično, između dve gospođe vođen je
razgovor o Fondu za unapređenje talenata koji nosi ime streljanog
premijera.
Upućena javnost špekuliše o tome u kom pravcu je vođen razgovor između
trenutno najmoćnije žene u Evropi, možda i u svetu, nemačke
kancelarke, i verovatno jedne od najbogatijih žena na kontinentu,
gospođe Đinđić!
Kada je streljan 12. marta 2003. godine, pokojni premijer je u radnoj
knjižici imao samo dve godine i šet meseci radnog staža! Njegova
supruga Ružica ima ga još manje. Njeno bogatstvo je još uvek tajna za
srpsku javnost, a naročito količina novca u kešu, kojom raspolaže ova
vesela i bogata udovica.
Kada je u januaru 2001. godine postao premijer Srbije, Zoran Đinđić je
već najtešnje bio povezan sa „surčinskim mafijaškim klanom“. Na to je
ukazao i bivši pripadnik SDB Momir Gavrilović, ali je ubrzo posle
posete kabinetu tada saveznog predsednika bio likvidiran. Gavrilović
je tada rekao da su određeni ljudi sumnjivih biografija iz Surčina
uvezli građevinske mašine bez plaćanja carine. Radi se o mašinama za
asfaltiranje, koje su na kredit kupljene u Nemačkoj, i bile su
angažovane na poslovima u Srbiji (pre svega, na popravci kolovoza na
Ibarskoj magistrali i autoputu Beograd-Niš).
Taj posao, koji se finansirao sredstvima od strane pomoći, a
realizovan je preko Ministarstva saobraćaja, na čijem čelu je bila
članica DS Marija Vukosavljević Rašeta, Đinđiću i njegovim
kompanjonima trebalo je da donese čistu zaradu od oko dve stotine
miliona maraka.
Svi ovi poslovi odvijali su se i preko Dragana Markovića, Đinđićevog
kuma i vlasnika firme Krmivo-produkt iz Surčina.
Požnjeo gde god nije posejao
Kada se početkom devedesetih godina vratio iz Nemačke u Srbiju, Zoran
Đinđić je imao reputaciju uglednog agenta nemačke obaveštajne službe
BND. On je imao tačno definisane zadatke delovanja, ali agenti,
uglavnom, za svoj rad dobijaju mnogo manje novca nego što javnost
pretpostavlja.
Po dolasku u Srbiju, njega je godinama finansirao Miodrag Kostić Kole,
biznismen iz Novog Sada, vlasnik preduzeća „MK“ i direktor Demokratske
stranke. Prema sopstvenom priznanju, Kostić je Demokratskoj stranci
svakoga meseca davao pedeset hiljada maraka! Koliko je od tog novca
završilo u Đinđićevom džepu?
Kostić je u proleće 2001. bio glavni protagonista afere sa utajom
milionskog iznosa poreza, na šta je ukazao Narodni pokret Otpor.
Kostić, koji je bio i vlasnik fudbalskog kluba Vojvodina, sredinom
oktobra je pretio i Miroslavu Vislavskom, bivšem predsedniku
novosadskog fudbalskog prvoligaša, da će ga proterati iz Novog Sada,
da će mu polomiti sve kosti, da će ga strpati u zatvor i ubiti!
„Demokratski“, nema šta.
Zoran Đinđić je postao vlasnik stana od 150 kvadrata na Studentskom
trgu broj 8 u Beogradu. Taj stan je, prema svedočenju bivšeg visokog
funkcionera Demokratske stranke, kupio za 150 hiljada dolara, novcem
koji je prisvojio od američke pomoći za Demokratsku stranku 1990.
godine. Đindić je došao i u posed vile na Senjaku, u Driničkoj broj 1,
i u Novim Banovcima, ulica Beogradska 50.
Treba se podsetiti da je Đinđićeva vila na Senjaku izgrađena za samo
dva meseca, da je odlikuje holivudski glamur i da u potpunosti baca u
zasenak eksterijer elitnog beogradskog naselja. Samo ograda oko kuće
na Senjaku, izrađena od najboljeg švedskog čelika, visine oko tri
metra, sa brojnim ukrasima, koštala je nekoliko stotina hiljada
maraka.
Troškove podizanja platila je Vlada Srbije. U to vreme Đinđić je i sam
prizna(va)o da poseduje akcije u firmi Koka-kola, a prema pouzdanom
izvoru iz Vlade Srbije iz tog perioda, vlasnik je i jednog preduzeća u
mađarskom gradu Kečkemetu.
Nemački dnevni list Junge Welt objavio je 2002. godine da je čovek
koji je korumpirao bivšeg vojnog ministra Rudolfa Šarpinga (kancelar
Šreder zbog ovog skandala izbacio ga je iz vlade!) takođe
„sponzorisao“ i premijera Srbije Zorana Đinđića.
Poslednjeg dana decembra 2000. godine, tada kandidat za premijera
Zoran Đinđić dočekao je na surčinskom aerodromu Nikola Tesla srpskog
biznismena iz Švajcarske Stanka Subotića Caneta. Kola u kojima se
nalazio gospodin Đinđić prišla su Canetovom avionu na samoj pisti.
Canetu je dobrodošlicu poželeo gospodin Đinđić, preuzimajući poveću
kesu sa novcem, u kojoj je bilo 50 miliona nemačkih maraka! U kešu!
Sa dozvolom svojih poslodavaca i švajcarskih vlasti, gospodin Subotić
je doneo novac budućem premijeru da osigura tržište za kompaniju
Britiš ameriken tabako (BAT) i tako dobije tržište i za sebe.
Nije lako s parama
Očigledno je da je pokojni Đinđić umeo da sakrije trag ogromnim
količinama novca u kešu. U tome je imao pomoć i nemačkih obaveštajaca,
ali je istovremeno bio u velikom strahu od američkog ambasadora
Vilijema Montgomerija, koji ga je, zvanično, podržavao u vođenju
politike, ali je Zoran bio uveren da mu baš ambasador Montgomeri
pakuje duvansku aferu preko zagrebačkog lista Nacional.
Velike količine novca u kešu premijer Đinđić je, u prvoj godini svoje
vlasti, iznosio i diplomatskom poštom, a gospodin Subotić je, kao
čovek od iskustva, umeo da mu otvori firme u inostranstvu.
Kada je premijer optužen da je u inostranstvo putovao Subotićevim
avionom, mnogi su znali da je, ustvari, vlasnik tog aviona – Zoran
Đinđić!
Dok nije streljan, Zoran Đinđić je umeo da napravi novac. Jednostavno,
zvao je na razgovor biznismene, počev od Bogoljuba Karića, pa redom,
zahtevajući da mu na račune u inostranstvu prebace novac.
Račune je otvarao u bankama na egzotičnim ostrvima, kojima se teže
ulazilo u trag. Deo novca Điniđić je ulagao i u kompanije u Nemačkoj.
Kada je premijer streljan, a nakon okončanja vanrednog stanja, počelo
se raspravljati i o njegovoj zaostavštini. Vila u kojoj je do
streljanja živeo premijer, odlukom Koštuničine vlade poklonjena je
njegovoj udovici Ružici i njenoj deci, radi njihove bezbednosti.
Prvi opštinski sud u Beogradu, u ostavinskom postupku, budući da
premijer nije ostavio testament, kao jedine naslednike njegove imovine
oglasio je Ružicu Đinđić i njeno dvoje dece. Rešenje o ostavini, koje
je potpisao tadašnji predsednik ovog suda, a danas pomoćnik ministra
pravde Vojkan Simić, načelno je i njime se utvrđuje pravo na nasleđe
celokupne imovine. Posebnim, dopunskim rešenjima, kucanim u samo
jednom primerku, sud je gospođu Ružicu oglašavao naslednikom imovine,
računa u bankama, aviona i akcija koje je imao pokojni Zoran. Na ovaj
način, isto kao i u slučaju pokojnog gradonačelnika Beograda Nenada
Bogdanovića, javnost je izigrana i nije imala uvid u to šta ostaje iza
pokojnika.
Crnilo na vidiku
Imovinu streljanog premijera upućena javnost procenila je na preko
milijardu maraka! Pokojni Đinđić je, tvrde izvori Tabloida, velike
svote novca držao i na računima svojih prijatelja. Neki su to
prećutali, pa je udovica morala da ih podseća. Prvi koji se javio bio
je Stanko Cane Subotić, obaveštavajući udovicu o Zoranovom stanju
računa u njegovom vlasništvu.
Nedavno se gospodin Subotić oglasio saopštenjem na konferenciji za
štampu, tvrdeći da je udovici Zorana Đinđića predao više od milion
evra, koji su bili na nekom inostranom računu, te da mu je bilo
potrebno vremena da ih podigne i u kešu preda Ružici. To je razbesnelo
Borisa Tadića, koji je Canetu, preko Dragana Šutanovca, poručio da je
“ljut na njega zbog lošeg držanja“.
Bogata udovica Zorana Đinđića, koja je u mladosti bila saradnica
Službe državne bezbedosti i služila za podvođenje značajnim ličnostima
(zvali su je Ruška-puška), počela je da se bogati još više. Čovek koji
oponaša njenog muža, Dušan Petrović, omogućio je Ružici da postane
suvlasnik Viktorija grupe, koja ima monopole na poljoprivredne
proizvode i na sve dotacije Vlade po tom osnovu. Srpski malinari
dobili su batine od žandarmerije, jer Ružica ima monopol na izvoz
malina i želi da plaća nisku otkupnu cenu malinarima.
Da li je gospođa Angela Merkel, možda, ovoj pohlepnoj i bestidnoj ženi
nudila azil u Nemačkoj, ili neko važno mesto u budućoj Vladi Srbije?
Ako je tako, onda se Srbiji crno piše.
Ekipa snova
Među imenima onih koji su zadržali Đinđićev novac su, tvrde upućeni, i
Čedomir Jovanović, Vladimir Beba Popović i Zoran Janjušević. Ova
trojica su, osnovano se sumnja, i učestvovala u Đinđićevom streljanju.
Na dan premijerovog streljanja, Čedin tast Mijat Savić bio je
ispitivan pred istražnom sudijom Drugog opštinskog suda u Beogradu,
povodom zahteva tužilaštva…
Gospodin Savić je zamolio sudiju da mu odobri da ne isključuje mobilni
telefon, jer očekuje jednu veoma važnu vest. Sudija je dozvolila
Saviću da ne isključuje telefon, a kada je telefon zazvonio, Zoran
Janjušević je obavestio Savića da je – „onaj gotov“! Čedomir Jovanović
se istog dana vratio sa skijanja, a Vladimir Popović, koga je Zoran
oterao iz svog okruženja zbog potvrđene vesti da Beba održava
seksualne odnose sa Ružicom, dobio je svojih pet minuta. Engleska
obaveštajna služba organizovala je Đinđićevo ubistvo, u kojem Ružicina
uloga još nije rasvetljena.